Umijeće opraštanja

Ako ne možete da umirite staru mržnju, prvenstveno ćete da naškodite sami sebi. Opraštanje donosi priliku za novi početak.

„Kada misliš da si prosvijetljen – otiđi u posjetu svojoj porodici.“ Poznati je to citat duhovnog učitelja Rama Dassa. Naši najprisniji odnosi naši su najveći izazovi. Upravo u vrijeme praznika nekad osjećamo naročito intenzivan i bolan jaz između idile koju priželjkujemo i lične stvarnosti. U brojnim porodicama i odnosima praznici ne protiču tako harmonično kako to njihovi članovi priželjkuju i ima napetosti, sukoba i uvreda. A uz to se često zadire u stare rane koje nisu zacijelile pa na usputne primjedbe ili krivi pogled reagujemo suviše emotivno što može završiti s ozbiljnim prebacivanjem, razočaranjima i suzama. Sretni praznici su sasvim nešto drugo.

Negativni osjećaji nas povezuju

Da bismo mogli zaliječiti povrijeđenost i da bismo mogli ostvariti novi početak, moramo svladati umijeće opraštanja. To baš i nije najlakši zadatak, toga smo već svjesni. To naročito vrijedi ako se radi o nekim većim stvarima od zaboravljenog rođendana, razbijene vaze ili neke glupe primjedbe. Bijes i uvrijeđenost spadaju u red važnih osjećaja koje ne bismo smjeli ignorisati ili potiskivati jer nam oni uvijek donose i neku poruku kao na primjer: „Moje granice su prekoračene,“ ili „To mi nije dobro sjelo.“

Ali ako ustrajemo na staroj mržnji pa čak i maštarijama o osveti najviše ćemo naškoditi samima sebi. „Ono nešto neriješeno“ duboko se pohranjuje u našoj duši i bolno će se rasplamtjeti u prvoj sljedećoj prilici. Čak i ako prekinemo kontakt s nekim ljudima, i dalje će nas povezivati gnjev i gorčina.

Sljedeća mala priča će bolje objasniti: Dva ratna zarobljenika ponovo se sreću nakon što su prošle decenije. Jedan upita drugog: „Jesi li u međuvremenu oprostio zapovjednicima logora?“ „Jesam,“ odgovara drugi. „Ja ne mogu da im oprostim i još uvijek sam obuzet mržnjom u želji da ih ubijem.“ „U tom slučaju,“ odgovori prijatelj koji je mogao da oprosti, „tebe još uvijek drže u zarobljeništvu.“

Oprostiti, no ne i zaboraviti

Oprostiti ne znači prihvatiti izvinjenje za ono što se dogodilo, nego znači da smo otpustili teret da bismo slobodnije i neopterećenije zakoračili u budućnost.

Budistički učitelj Jack Kornfield formulisao je to ovako: „Oprostiti znači odustati od bilo kakvog nadanja u bolju budućnost.“ Ne možemo više promijeniti ono što se dogodilo. Najbolje što možemo da napravimo za sebe i svoj duševni mir, je prestati u sebi nešto čvrsto zadržavati. Tako ujedno napuštamo ulogu žrtve i postajemo sposobni za novo djelovanje. Vraćamo se u sadašnjost, a tu i sada se dobro brinemo za sebe. Iz toga što se dogodilo, možemo izvući pouku i da ubuduće postavljamo jasnije granice ili izrazimo vlastite potrebe. Najzad, tako ne pokazujemo svoje slabosti, nego veliku snagu i hrabrost. U konačnom, što postignemo iznudom, ne možemo nazivati oprostom.

Otpuštanje je proces koji iziskuje vrijeme, a počinje tako što sve postojeće osjećaje prvo moramo osvijestiti i prihvatiti. Upravo žene uspijevaju brzo progutati bijes, pune su razumijevanja i brzo opraštaju. Ali ako ne cijenimo vlastitu bol, ona će u našoj podsvijesti nastaviti rasti i uzrokovati eksploziju na nekom drugom mjestu. Pomirenje često počinje na duhovnom nivou tako što napravimo prvi korak i prepoznamo da je za nas bio bolji od priljubljenosti uz destruktivne osjećaje. Postepeno, uz puno strpljenja i razumijevanja za same sebe, ova će spoznaja utonuti u naše srce i tako omogućiti izlječenje.

Suosjećanje i poštovanje jedni za druge

Kada smo postigli određeno odstojanje od druge osobe, možemo početi međusobno razumijevati osjećaje i pokretačke razloge. Odnosi nikada nisu lišeni boli. Svi mi doživljavamo uvrede, razočaranja i svi mi povređujemo druge ljude.

Niko od nas nije savršen zbog čega bismo svi i trebali imati obzira prema bližnjima. Nekad čak u sebi pronalazimo hrabrost pa priznajemo vlastitu osjetljivost te postavljamo pitanje: „Zaboljelo me je to što si rekao ili napravio.

Ne razumijem zašto se to dogodilo i molim te da mi objasniš.“ Čak i kada nam više ne polazi za rukom da saznamo sve razloge, svom bližnjem i dalje možemo pružiti suosjećanje i poštovanje za njegove osjećaje, poglede i potrebe. Tada će se i pojaviti mogućnost za novi zajednički početak.
Nekada se odnosi ne mogu spasiti i to je u redu. Opraštanje ne znači da se moramo odreći vlastitih granica ili da u pogrešnim situacijama moramo reći „Da.“ Kada želimo reći „Ne.“ Ovo naročito vrijedi kada je riječ o fizičkom ili psihičkom nasilju.

Oprostimo sami sebi

Osoba prema kojoj se naročito često bezobzirno ponašamo smo mi sami. Nerijetko smo jako strogi u osudi vlastitih grešaka i teško možemo da prihvatimo činjenicu da i mi sami povređujemo druge ljude te da smo nepotpuni.

Bijes i mržnja usmjereni prema sebi ne samo da će nas učiniti nesretnim, nego i bolesnim jer naše tijelo ne može razlikovati radi li se o vanjskom ili unutrašnjem napadaču, pa u oba slučaja reaguje stanjima pojačanog stresa, napetosti i straha. Unutrašnji grčevi prouzrokovat će konflikte s našim okruženjem. Zato bismo prvo trebali završiti rat sa samima sobom da bi mogao nastupiti veći mir. Tada će biti veće šanse da i praznici proteknu u lijepom i harmoničnom ozračju.

Kako uspješno oprostiti

Ako u sebi uvijek nanovo žvačete predrasude, onda vam može biti od pomoći ako izlijete dušu na papir. Napišite pismo dotičnoj osobi u kojem ćete bez cenzure navesti sve što vas pokreće. Pismo nemojte poslati, nego ga uništite u sklopu nekog osviještenog rituala otpuštanja tako što ga možete spaliti, a pepeo prosuti u neki potok ili rijeku. Svjesno donesite odluku da se oslobađate tog tereta.
> Budite strpljivi sami sa sobom: Opraštanje je vještina koja se mora vježbati. Nemojte odmah početi s najtežim ljudima i velikim povredama. Vježbajte se na neljubaznim konobarima, loše raspoloženim kolegama i lopovima na parkingu. Kada u takvim situacijama iskusite kako opraštanje pruža bolje osjećaje od mržnje, onda ćete ubuduće biti u stanju još lakše opraštati.
> Postoje različiti pokušaji, strategije i rituali vezani uz temu opraštanja koje su brojni ljudi istaknuli kao korisne. Tu se ubraja i havajski ritual opraštanja Ho’oponopono, „Djelo“
Byrona Katieja ili „Radikalno (samo)opraštanje“ Colina C. Tippinga. Postoji čitav je niz knjiga ove tematike koje se isplati pročitati.
> Kada iz sebe istresete neki konflikt ili neku uvredu, nemojte se sramiti da potražite profesionalnu podršku.