Catarina Clode Casqueiro: „Svi mi nosimo svoje ožiljke“
Nakon nesreće na bini, za Catarinu Clode Casqueiro, plesačicu i modela u novoj dm #sasvimja kampanji, ništa više nije bilo kao prije. Ovdje priča kako je ponovo preuzela kontrolu nad svojim životom.
Uz talent – i snagu
Catarina Clode Casqueiro, rođena 1993. godine u Lisabonu, započela je svoje plesno obrazovanje s deset godina na državnom konzervatoriju u Lisabonu. Nakon završetka školovanja pridružila se Kibbutz Dance Company u Izraelu, a zatim je radila na videospotovima (između ostalog za Madonnu), televiziji, reklamama i plesnim produkcijama. Nesreća na jednoj predstavi 2013. godine ostavila je veliki ožiljak od opekotina na njenom gornjem dijelu tijela. Snažnom voljom vratila se u život i ples. Danas Catarina razvija međunarodno uspješne komade sa svojim plesnim partnerom Thiagom Coelhom i tražena je kao koreografkinja. Kazneni proces o odgovornosti za njezinu nesreću još uvijek nije završen.
Plešete dugi niz godina. Kako je ples uopšte ušao u Vaš život?
Moja mama ranijih je godina producirala predstave za Kuću opere u Lisabonu pa sam već kao dijete neprestano imala posla s glazbom i plesom. Rano sam se zainteresovala za nastavu baleta i plesa i pritom sam bila omiljena, mada sam ovdje u Portugalu sa svojih 1,75 metara bila previsoka za klasični ples.
Kako su Vaši roditelji reagovali na Vaše zanimanje?
Uvijek su me podržavali. Moj otac je inženjer, ali uz to svira i klavir, moj pradjed je bio klavijaturist, moj ujak svira čelo, sve sami umjetnici. Kada sam se odlučila da ću plesati, brzo je postalo jasno da mi je potrebna profesionalna edukacija. S deset godina upisala sam školu plesa pri Konzervatoriju, gdje smo istovremeno pohađali običnu i našu školu plesa, što je trajalo od ujutro u 8 pa sve do navečer u 8.
Kažete da ste zapravo previsoki za plesačicu. Kako je to izgledalo tokom edukacije?
Sve klasične plesačice moraju biti jako mršave te srednje visine, a to u svakom slučaju znači da moraju biti niže od muškaraca koji ih moraju moći dizati. Na određenim časovima nastave zato nisam mogla učestvovati, jer za mene nije bilo viših učenika. Nakon što sam na brojnim časovima samo gledala, napokon mi je pomogao klavijaturist: bio je viši, a znao je plesne korake.
Jeste li morali ispunjavati i neke druge standarde ljepote?
Izuzev s visinom, drugih problema nisam imala, ali bilo je djevojaka s klempavim ušima koje su se operisale, jer su njihove uši navodno narušavale „liniju lica“. U modernom plesu, nasreću, sve to nije toliko važno.
Kako je Vaša karijera dalje izgledala?
Nakon faza provedenih u Izraelu bila sam angažovana na različitim projektima, poput videospotova ili TV-formata, poput „The Voicea“ i radila sam u puno reklama. Sve je nekako teklo samo od sebe.
A onda je došao dan kada se sve promijenilo…
Radila sam u jednom showu, u kojem bih uvijek u posljednjoj sceni morala stajati na podestu visokom dva metra i prskati električne iskre.
Dok sam tako tog dana željela kreirati iskre pritiskom tipke, odjednom se pojavio plavi plamen koji je velikom brzinom postao golem. Moj grudnjak se zapalio, pokušala sam ga svući i spalila sam prste, a kostim nisam uspjela svući – i niko nije ništa primijetio, jer su druge plesačice stajale ispred mene. Trajalo je čitavu vječnost dok mi neko nije doviknuo: „Skoči dolje!“ Ali i dalje sam stajala na tom podestu.
Bili ste teško ozlijeđeni?
Na 28 posto površine kože imala sam opekotine, a najgore su bile opekotine trećeg stepena. Kada imaš tako jake opekotine, postoji jako velika opasnost od infekcije i zato moraš biti u strogoj izolaciji. U bolnici sam smjela samo sat vremena dnevno razgovarati s roditeljima preko staklenog zida. U početku sam se sa svime jako dobro nosila, ali nakon mjesec dana došla sam do određene tačke gdje sam počela plakati kada bi me moj otac posjetio. Govorio bi mi: „Prestani plakati i radije se usredotoči na izlazak odavde i nastavak življenja vlastitog života!“ Bilo je to brutalno, ali mi je pomoglo. Znala sam da želim ponovno plesati. Željela sam dokazati psihoterapeutu da nije u pravu kada je rekao da nikada više neću biti pokretna koliko sam bila prije nesreće. Vježbala sam u bolničkoj sobi špagu i snažno sam širila ruke sve dok me spaljena koža u području pazuha ne bi počela nepodnošljivo boljeti. Željela sam izaći iz bolnice i nakon dva mjeseca uspjela sam u tom naumu.
Ona zrači i puna je samopouzdanja
Tragove teških opekotina Catarina nije željela prikrivati. „Znam se s time nositi – i to s ponosom!“
Kako su ljudi ragovali na Vas?
Ljudi su buljili u mene, pokazivali su prstom na mene i došaptavali su koliko im je moja pojava djelovala zastrašujućom. Niko me nije želio zaposliti, ožiljak je bio još svjež i crven. Ali razmišljala sam da sam ipak i dalje plesačica, a imam samo jedan ožiljak! To znači da sam se opet posvetila modernom plesu, jer se kod njega cijeni ono što možeš. Bila je to prva faza, odbijanje, a onda je uslijedila faza navikavanja pa su došli klijenti koji su me angažovali upravo zbog mojih ožiljaka. Svijet se u međuvremenu i promijenio, čak su i društvene mreže počele više prihvatati različitosti.
Šta se nakon nesreće promijenilo u Vama?
Prije nesreće smatrala sam se na neki način besmrtnom. (Smijeh.) Sada znam da se život u sekundi može u potpunosti promijeniti. Kada sam doživjela nesreću, trebala sam zbog posla letjeti u Francusku. Od tada jako puno cijenim život. Nije to sve skupa bilo jednostavno. Imala sam 21 godinu i bojala sam se da me nijedan muškarac više neće pogledati. Ožiljak je poput filtera pa mi neki zbog njega uopšte ne prilaze. Naravno da bih voljela da ga uopšte nemam, ali s obzirom na to da mi pripada, znam kako se s njime nositi, i to s ponosom. Na razgovorima za posao govorim: „Zovem se Catarina i imam ožiljak. Najbolje je da ga sami pogledate.“
A kako je s muškarcima?
Sa svojim dečkom Valterom upravo sam sarađivala u dm-ovoj kampanji. On nije model, nego radi kao stjuard, ali jako dobro izgleda. (Smijeh.) U kampanji mi je dodijeljena uloga snažne žene pune samopouzdanja pred kojom muškarci padaju na koljena. (Ponovni smijeh.)
U međuvremenu radite kao slobodna plesačica?
Da, i to već godinama u duetu sa svojim kolegom Thiagom Coelhom. Malo je niži od mene i svjesno razvijamo koreografije u kojima i ja podižem njega te tako propitujemo tradicionalne ženske i muške uloge.
Odakle Vam ta nepokolebljiva vjera u život?
Od moje porodice. Nas ništa ne može uzdrmati. Moja baka je u mladosti doživjela tešku saobraćajnu nesreću i morala je od tada živjeti s traheostomom. Umrla je nedavno s 93 godine.
Koja je najvažnija pouka iz Vašeg iskustva?
Ne smijemo se svesti na ono kako nas drugi vide. Iako vide samo naše tijelo, mi smo puno više od toga. Svi mi imamo svoje ožiljke, pri čemu je razlika u tome što je moj svima vidljiv.
Zajedno i pred kamerama sa svojim dečkom Valterom de Carvalhoom Catarinu možemo gledati u aktuelnoj dm-ovoj kampanji.
Caterina na treningu plesa
