Psihologinja Jasna Bajraktarević: Tražite svoje mjesto na kojem stabilno stojite s obje noge...To je samopouzdanje i samopoštovanje koje će nastati nakon toga.

Prof. dr. Jasna Bajraktarević doktor je nauka psihologije, redovni profesor Univerziteta u Sarajevu, terapeut i osnivač Psihološkog savjetovališta „PsychoPractice” te osnivač Udruženja za psihološki konsalting „Neurofeedback Centar“.

Godinu dana ranije, 2023. godine, dm je organizovao Stručnu konferenciju za žene na teme fizičkog i mentalnog ženskog zdravlja, pod nazivom “dm ženski razgovori”.
Govornice konferencije bile su istaknute stručnjakinje iz sfere fizičkog i mentalnog zdravlja, među njima je bila svakako i prof. dr. Jasna Bajraktarević koja je govorila o temi: Šta smanjuje stres i kako on utiče na naš organizam?

Ovom prilikom smo za active BEAUTY online s profesoricom razgovarali o jednoj, za žene, također posebno značajnoj temi, o samopouzdanju.

Tema koja i ove godine zaokuplja našu pažnju u dm-u jeste žensko zdravlje. Znamo da su njegove neodvojive karike fizičko i mentalno zdravlje. A kada govorimo o mentalnom zdravlju, jedna od brojnih njegovih stavki zasigurno je tema samopouzdanja žena. Prema Vašem iskustvu, šta žene danas generalno najviše zaokuplja i utiče na njihovo samopouzdanje?

Najveći trenutni problem svih generacija je što smo izgubili kritičko mišljenje, jer pratimo isključivo trendove društvenih mreža. Dakle, od spoljnih efekata kojim želimo da pokažemo sebe ili privučemo nečiju pažnju do unutrašnjeg razvoja ličnosti, pratimo ono što nam se diktira. Zapravo, postajemo samo neko ko kopira trenutne trendove, bilo da se radi o nekom ličnom osjećaju, intelektualnom, emotivnom, ekonomskom…kako god. To je ono što predstavlja problem autentičnosti svake osobe.
Dakle, da li samopouzdanje može na osnovu toga da se razvije…ne zato što mi svi pratimo i pokušavamo da budemo isti kao i svi drugi?
Ne može se tu razviti samopouzdanje, jer ti ne stigneš da razmisliš o tome da li tebi trend koji je trenutno aktuelan uopšte odgovara ili ga samo pratiš da bi pratio ono što rade i svi drugi. Praktično, mi postajemo kopije, blijede kopije, bez nekog osjećaja da smo specifični po nečemu, da cijenimo tu svoju individualnost i tu svoju različitost i ta vrsta nekadašnje psihološke identifikacije i individualizacije se potpuno izgubila. Ili, idete u ekstrem da budete potpuno različiti od drugih ljudi i tada opet želite da privučete neku pažnju. Vrlo je diskutabilno kako ćemo danas govoriti o samopouzdanju koje je jako bitno, ali ono što ja primjećujem u svim generacijama, koje dolaze, pogotovo kod nas u Savjetovalište, problem je globalna neigurnost, vrlo slabo samopouzdanje, vro slabo samopoštovanje i osjećaj da baš i ne volimo sebe i da prednost uvijek dajemo onome što vidimo na društvenim mrežama ili onome što nam neko drugi kaže.

Da li savremene žene sebi postavljaju previsoke kriterije, u želji da budu odlične partnerice, prijateljice, majke, komšinice, žene koje sve stižu i sve mogu, lijepo izgledaju i pri tome su uvijek nasmijane i drage?

Apsolutno da. Ta potraga za perfekcionizmom, za savršenstvom, da mi budemo sami sebi idol i idol drugim ljudima je zapravo želja da imamo puno “pratilaca”, jer opet se reflektujem na društvene mreže. Mi ovdje ne govorimo o ljudima koji društvene mreže nemaju, jer mi uopšte ne znamo baš na najbolji način kako (one) funkcionišu naspram velike većine mladih ljudi, na kraju krajeva, svih generacija, koji kopiraju i formiraju svoj odnos prema svemu što ih okružuje na osnovu onog što se trenutno diktira.

Ali generalno, žene u nekoj srednjoj dobi, dakle od neke tridesete do četrdesete godine, vrlo često ulaze u taj ciklus: „biti savršen, biti zgodan, lijep, pametan, imati djecu ili biti uspješan u karijeri, imati muža, partnera…”, nije ni bitno kako već ko odabere. Ali je to jedna nerealna postavka svijeta i nažalost, zaista, kao psiholog mogu da kažem da ako imate nekog u svojoj blizini, probajte da mu objasnite da taj neurotični perfekcionizam vremenom dovodi do burnouta i dovodi do česte anksioznosti i depresivnosti, jer tu vrstu potrage za “idealnim ja“, za predstavljanjem sebe u javnosti kao idealne osobe niko ne može da dostigne, jer nije ni poenta toga. Čovjek mora da se zapita: „Šta sam? Ko sam? I gdje sam?“ – i da uključi kritično mišljenje.

Apelujem na to da je kritičkog mišljenja sve manje, da učenici, studenti to ne forsiraju...Ne formiraju se u prosvjeti uopšte odnosi, kurikulumi koji razvijaju kritičko mišljenje, već isključivo neku vrstu reprodukcije i tu reprodukciju vidimo i u samom načinu života, u praćenju društvenih mreža i u praćenju, naravno, razvoja intelektualizma kojeg je danas, nažalost, sve manje u nekim okvirima kakve smo očekivali da će nam ova digitalizacija i razvoj civilizacije donijeti.

Primjećujemo određeni generacijski jaz među ženama u kojem djevojke i mlade žene imaju veći nivo samopouzdanja od njihovih majki i žena starije generacije. Kakvo je Vaše iskustvo s navedenim i da li način odgoja, misleći na onaj tradicionalniji u odnosu na onaj savremeniji, možemo vezivati s nivoom samopouzdanja?

Sve je ovo vrlo diskutabilno, jer su se uloge značajno promijenile od generacije do generacije. Često komentarišem da se zadnjih 15 godina čitav svijet i način života promijenio više nego za 150 godina prije toga. Dakle, uopšte ne možemo da poredimo ni mlade djevojke sada od 20 godina sa ženama od 40, a žene od 40 sa njihovim majkama. Tek smo tu zapravo na veoma različitom fonu iz prostog razloga što se toliko kvalitet života razlikuje…Smjernice, tendencije, ciljevi u svakom smislu, intelektualnom, edukativnom, obrazovnom, materijalnom, ekonomskom…da to naprosto ne može da se poredi.
Jedna od stvari koja pravi veliku razliku između samopouzdanja i samopoštovanja navedenih generacija je zapravo ta vječita borba za nezavisnošću, borba za samostalnošću, borba za osjećanjem da “Sve mogu sama i da mi niko drugi ne treba” s jedne strane, a s druge strane da “Želim da pored mene bude neko ko može da mi pruži sve na svijetu”.

Znači, ta diskrepancija između “Ja sam sama sebi dovoljna” i između te vrste neke drskosti u kojoj pokušavamo da pokažemo da gazimo planet i da nam niko ništa ne može do tog da želimo da neko apsolutno brine o nama u svakom smislu, u svakom pogledu, tu treba tražiti odgovor na ovo pitanje gdje je razlika i ko zapravo ima veće samopouzdanje i veće samopoštovanje. Ciljevi su se promijenili, napredovanje, ambicija i generalno definicija uspjeha. Šta je za koga uspjeh, to je ono što diktira da li smo samopouzdani ili nismo.

Iz svakodnevnih situacija u muško-ženskim odnosima primjećujemo da muškarci nisu zaokupljeni mislima kojima su zaokupljene žene, skloniji su da vjeruju u sebe i svoje sposobnosti i rijetko sebe sputavaju, kao što to rade žene. Da li i to možemo vezivati za način odgoja ili jednostavno postoji nešto tako odredivo kao što je muški i ženski mentalni sklop koji utiče i na samopouzdanje?

Ne bih ovo generalisala uopšte na polove. Dakle, prvo odavno taj odnos između muškog i ženskog ne pratimo, odavno postoji jedan miks osobina, razmišljanja i zaista ova vrsta podjele više nije aktuelna. I muškarci i žene sada imaju jednake osobine i nekadašnje osobine, nekadašnju podjelu možete da nađete kod oba pola, pogotovo sada što tendencija ide ka tome da ovu vrstu emocionalno-intelektualne obrazovne i mentalne definicije koja stavlja ograde na to, na tu podjelu, zapravo probamo što više da izbjegavamo.
Prema tome, naravno da generalno svi ljudi, bez obzira kojeg pola, različito razmišljaju i to je nešto što je individualno i na što ne možemo generalno da damo odgovor. Pogotovo ne prema polu.

Kako možemo utjecati na rast vlastitog samopouzdanja, a kako na rast samopouzdanja naše djece?

Odgovor na oba pitanja je pratiti sopstveni personality, sopstvenu ličnost u smjeru “šta ja istinski želim i šta se meni istinski sviđa”. S druge strane, razgovarati sa djecom, voditi unutrašnje razgovore sa samim sobom i probati da pronađete svoje mjesto pod suncem u kojem se osjećate stabilno, u kojem imate unutrašnji mir. Ako je u tom momentu trend kratka kosa, ne znači da moramo svi da se šišamo. Razmislite da li vi možda volite dugu kosu, razmislite šta volite. Ako u ovom momentu postoje žene koje vole da se u danu nađu na svim mogućim mjestima, da bi dokazale da su uspješne, sposobne itd... Možda vi želite da budete usamljeni u šumi i da šetate, da se osjećate ispunjeno nakon toga.

Ono što smo zaboravili da pratimo kao odgovor na ovo pitanje je šta zaista želim, bez obzira šta je trend, šta nam se diktira i na koji način mogu da pojačam svoje samopouzdanje. Ono se pojačava kada zavolimo sebe, a zavolimo sebe onda kad prihvatimo sopstvene mane. Djecu treba učiti da su greške apsoultno normalne, da iz grešaka učimo, da iz prepreka napredujemo, da svaka prepreka donese rast. I to je ono: samopouzdanje se razvija kada se trudim da budem produktivan i da uradim nešto više nego što sam sam uradio ili uradila jučer. Prema tome, za sve nas važi isto: kritičko mišljenje: „Ko sam, šta sam, šta želim, šta volim, šta je za mene, a šta je to što mi se nameće, što mi se diktira“.

Samopouzdanje se često zamjenjuje sa samopoštovanjem. Možete li nam reći nešto više o tome i koja je u konačnici spona jednog i drugog s mentalnim zdravljem žena?

Samopouzdanje je vjera da nešto mogu da ostvarim. A samopoštovanje je osjećaj koji imam kada sam uspjela da ostvarim ono u šta sam vjerovala da mogu. Prema tome, postoji razlika, postoji diferencijacija: samopouzdanje je nešto što treba da imamo kada krećemo u neki projekat i zahtjev, a samopoštovanje je neka vrsta nagrade kada sve to ispunimo. Jedno i drugo se stvara, niko se nije rodio sa obje ove stvari. Uglavnom, samopouzdanje i samopoštovanje učimo dok smo mali. Daju nam poruku naši roditelji, kako se oni ponašaju, ali ukoliko to nismo dobili u tom formativnom periodu, sami se trudimo da to izgradimo pa da postavimo svoje okvire, svoje granice, svoju platformu i svoje mjesto na kojem čvrsto stojimo, a ne lebdimo.

Svako mjesto na kojem ne pripadamo autentično, gdje nismo mi, gdje kopiramo nekog drugog, gdje kopiramo zahtjeve društvenih mreža, osjećat ćemo se kao da levitiramo i tu gubimo samopouzdanje, osjećaj vrijednosti, snage koju imamo. Prema tome, tražite svoje mjesto na kojem stabilno stojite s obje noge. Tada ćete imati mir, spokojstvo, vidjeti ko ste i šta ste i zaviriti sebi u dušu, šta je to i kojim putem treba da krenete. To je samopouzdanje i to je samopoštovanje koje će nastati nakon toga.

Ako želimo imati dobre poslovne, partnerske, roditeljske, prijateljske i ostale odnose s drugima, potrebno je da prije svega budemo dobre prijateljice i u dobrim odnosima same sa sobom. Koji su najznačajniji savjeti koje biste u tom pogledu podijelili s čitateljkama active BEAUTY časopisa online?

Kao prvo, povežite se sa sobom kad ste bili mali. Pregledajte svoje albume, vratite se u djetinjstvo, pregledajte osjećaje kad ste bili sretni kao dijete i kad ste bili tužni kao dijete. Vrlo je bitno da se konektujete sa tim djetetom u sebi, da zagrlite sebe kad ste bili mali i kad ste bili sami i ostavljeni, kad vas je neko izgrdio, kad vas je neko ponižavao, potcjenjivao, kad ste imali problem s vršnjacima ili u porodici – da tada sebe zavolite, zagrlite, da se sada kao odrasla osoba vratite u djetinjstvo i sebe vratite sebi. To znači zavoljeti sebe, zavoljeti sebe kad smo bili možda debeli, mršavi, ružni, onakvi kakve nas niko nije volio. To je prvi korak.

Nakon tog koraka objasnite sebi šta ste sve do sada uspjeli u životu. Zahvalite se sebi svako jutro na tome što ste takvi, pogotovo za ono što ste uradili. Zahvalite se sebi i onim ljudima koji su vas naučili šta nećete u životu. Dakle, oni su nam mnogo korisni. Zahvalite se onima koji su vam podrška, koji su bili tu kada možda nikog niste imali, pa čak ni sebe. Ta briga o sebi i to šta znači zavoljeti sebe znači prihvatiti sve one dane u kojima nismo na visini zadatka, nismo baš za društvene mreže, nismo uključili sve filtere da se svidimo drugim ljudima, ali najbitnije je da se svidimo sebi. Zavoljeti sebe znači voljeti sebe u trenucima i kada nas niko ne voli. Biti dobar sa sobom znači oprostiti sebi pogrešne korake, izbore, jednostavno reći: “To je tako bilo tada, tada sam tako razmišljao”. I to su prvi koraci – ima ih još koje možemo da uradimo, da bismo zaista bili, ne samo, prijatelji sami sa sobom, već zaista prihvatili i ne stidjeli se sebe. To je suština.

Puno problema polazi od toga što smo se stidjeli ili sebe ili porodice ili ljudi oko sebe. Zbog tog stida sada ne možemo dalje. Prihvatite sebe, nemojte se više stidjeti nekih stvari, jednostavno kernite dalje, jer to ste sve vi. Na kraju krajeva jedini iskreni bff (best friend forever – prevod: zauvijek najbolji prijatelj) s kojim možemo da ostanemo do kraja, to smo mi sami sa sobom.